4- D samopoimanje iliti osjećanje osjećaja

Mirisi, zvukovi, okusi, dodiri, misaone slike, riznica snova, lakoća postojanja.

Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.

Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma mi ulazimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta . Einstein je sjedinio svjetlost i vrijeme i pozvao nas na let kroz snove da odkrijemo cjelinu sebe samoga u lakoći svjetlosnog zagrljaja.


Let kroz snove.

Melodija zagrljaja, nježna i tiha, opušta svaki djelić fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezi, da mogu, da smijem u san bez sna utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima što na dušu paze da svojim titrajima tijelo vječnom ljubavi osnaže. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. U mislima mojim osjećaj se rađa. Ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam svoj bezvremenski let. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. Na usnama okus poljupca, simfonija boja titra umom, pišem pjesmu nd pjesmama. U svijetu punom ljubavi i topline osjećam sreću. U vjetru vidjeh zapisano ime.  U snu bez sna mi se pričinilo u moje grudi s stavio svoje srce.

Simfonija mirisa

Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi.
Sjećam se vremana koje nazivam olujom ruža, vremena kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvarati u nezgrapan stih. A onda se susretoh sa bestelerom "Parfem. Čitajući tu čudesnu knjigu prisjetih se mirisa djetinjstva, prisjetih se spavaće sobe moje bake i mirisa dunja, prisjetih se ljetovanja na moru i mirisa žala, plava boja zaiskri u mom sjećanju, u nijansama neba, beskrajnih polja mirisom lavande i perunika. Jedna od mojih davnih pjesmica me danas prisjeća da sam tada nesijesno provodila aromaterapiju nad svojim srcem i da sam se osjećajući mirise prisjećala dana prve ljubavi..

Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda.

Moj crno bijeli mačak me prepoznaje po mom mirisu. Kada ga netko drugi pokuša pomilovati on grebe ili bježi. Znači moj mačak misli mozgom mirisa. Iz tog malog najstarijeg djelića mozga izviru emocionalni poticaji koje mi onda razumskim dijelom mozga pretvaramo u ugodne ili neugodne osjećaje. Mirisi bude u nama sjećanja jer u blizini bademove jezgre, tog minijaturnog mjesta u našem mozgu koji producira naš osjećaj straha i opreznosti, se nalaze naše unutarnje oči. Njima vidimo slike koje smo pamtili nosom.

Grenoulle, u Süskind romanu osjeća nosom i spoznaje mozgom mirisa. To je rijedak fenomen, ali postoji kao dijagnoza u psihoanalizi. Autor je taj fenomen odlično opisao u svom romanu pretvarajući glavnog junaka u ubicu.
Osjetilo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo i ono je direktno povezano sa središtem za nastajanje emocija u našem mozgu. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima za lječenje tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aroma terapija, koja se primjenjuje u psihoterapiji.

Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Ima nesretnika, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, a toga nisu svijesni. U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "emocionalna inteligencija". Pored mene prolaze ljudi i ja središtem za miris ponekad mogu postaviti dijagnozu o problemu koji ih je doveo u moju ordinaciju. Filozofija mirisa je jedan dio ljudske mudrosti, a Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svejtskih bestselera.

Stajala je tužna u svjetlosnom dućanu

duša njena je čutila emocija znanje

u čudesno- umilnu duševnu hranu

hranu srca njenog, njene davne sanje.

Svjetlucavo, kristalni Amorov hram

maglovita sjećanja na ljubavni zov

treperava mladost, djevojački sram

žena sakri žudnju pod nebeski krov.

Miris se širi, dodiruje srce, pokreće prste

kroz okna duše penje se do osjećajnog vrha

milovanjem nježnim budi srce srodne joj vrste

uzbuđuje, dokazivanje ljubavi je života svrha.

Pruža ruku, miluje i udišući guta života krijep

oslobađa, davno u svijesti zatočeni miris

vraća snagu srcu da ne bude, čudak na mirise slijep

da osjeti nježnost ružićnjaka i pomiluje ljubičasti iris.

Ljubav, uzdrhtalost srca najviše joj znači,

u njenoj duši se tajnoviti svjetlosni dućan krije.

Duša njena svoju sjenku čudnim mirisom oblači

amor i psiha, miris ljubavi drevne njeno srce grije.

Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe

znajući da slučajnost nikad ne postoji

da sudbna njena ne dozvoljava krađe

niti pokušaje lažne kojima se vrijednost ljubavi broji.

Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na protudjelovanja koja se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi tijelo jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili neugode, prihvaćanja ili odbijanja. Činjenica je da naše tijelo svojim procesima reagira na ono što mi mislimo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu, razumom uvjetovanu, misaonu notu osjeća i naše duševno stanje.

Osjećanje osjećaja

Taj osjećaj se često objašnjava kao "ono" podsvjesno u nama. Kada tijelom počnemo osjećati tijelo, osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama. Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje, ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela. Dijalog tijelo- mozak je uvijek prisutan u nama no da bi ga mogli koristiti trebali bi ga naučiti slušati i pokušati razumjeti.

Jedino sredstvo za ostvarenje tog cilja je tijelo kojem smo vratili izgubljenu inteligenciju, a spoznaja promjena, koje se pri tom događaju, se odvija posredstvom našeg utjelovljenog uma. "Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaono- osjetilno- osjećajnim procesima.

4- D samopoimanje je proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" koji nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu.
"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem egoističnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela.

Spoznavajući tijelo, u našoj glavi nastaju misaone slike o njemu, pa tada osjećamo da se to "nešto" nalazi u tijelu, da već posjeduje i uvijek iznova stvara svoj prostor- vrijeme. U toj novo spoznatoj dimenziji univerzuma našega utjelovljenog uma se godinama krio "osjećaj osjećaja" koji u tom trenu za nas postaje spoznatljiv i odredljiv.
Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te još uvijek bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svoj emocionalni jezik. Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali.
Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova.

Misaona, ideokinetička slika "osjećanja osjećaja" u tijelu





Ovo je slika o "osjećanju osjećaja" u tijelu i jedino je mogu opisati služeći se i ponavljajući riječ osjećaj.
Zamišljam da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi. Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma. Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide.




"Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlatni rez u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija. To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice. Da nebi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom. Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom. Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Ono je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh. Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom.
"Osjećam osjećaj" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom. Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju. Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže. Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni. Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime. Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove.