4- D samopoimanje iliti osjećanje osjećaja

Mirisi, zvukovi, okusi, dodiri, misaone slike, riznica snova, lakoća postojanja.

Einstein je usvojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, bezimeni osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato, danas nazivamo "osjećanje osjećaja". Jasno je da bez znanja o matematici i fizici Einstein ne bi bio u mogućnosti pretvoriti to "osjećanje osjećaja " u elegantnu teoriju koja je promjenila svijet.

Sjedinjenjem misaonog i emocionalnog uma mi ulazimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi i preobražavamo energiju misli u pravi istinski osjećaj, u umjetničko djelo ili znanstveni uzorak, u mudrost tijela ili umjeće pokreta . Einstein je sjedinio svjetlost i vrijeme i pozvao nas na let kroz snove da odkrijemo cjelinu sebe samoga u lakoći svjetlosnog zagrljaja.


Let kroz snove.

Melodija zagrljaja, nježna i tiha, opušta svaki djelić fizičkog tijela, predaje ga Pegazu, da beskrajem jezdi ka dalekoj zvijezi, da mogu, da smijem u san bez sna utonuti cijela. Sjedinjene tako i duša i tijelo iz bezvremena drevnog danas putuju kroz vrijeme, zaobilaze mnoge neprohodne staze i dozvoljavaju leptirima što na dušu paze da svojim titrajima tijelo vječnom ljubavi osnaže. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. U mislima mojim osjećaj se rađa. Ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam svoj bezvremenski let. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. Na usnama okus poljupca, simfonija boja titra umom, pišem pjesmu nd pjesmama. U svijetu punom ljubavi i topline osjećam sreću. U vjetru vidjeh zapisano ime.  U snu bez sna mi se pričinilo u moje grudi s stavio svoje srce.

Simfonija mirisa

Svatko od nas je u stanju spoznati razliku dobrog i lošeg osjećaja koji se u tijelu budi, ali mi u svakodnevnom životu ne razmišljamo o tijelu nego o sebi.
Sjećam se vremana koje nazivam olujom ruža, vremena kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvarati u nezgrapan stih. A onda se susretoh sa bestelerom "Parfem. Čitajući tu čudesnu knjigu prisjetih se mirisa djetinjstva, prisjetih se spavaće sobe moje bake i mirisa dunja, prisjetih se ljetovanja na moru i mirisa žala, plava boja zaiskri u mom sjećanju, u nijansama neba, beskrajnih polja mirisom lavande i perunika. Jedna od mojih davnih pjesmica me danas prisjeća da sam tada nesijesno provodila aromaterapiju nad svojim srcem i da sam se osjećajući mirise prisjećala dana prve ljubavi..

Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda.

Moj crno bijeli mačak me prepoznaje po mom mirisu. Kada ga netko drugi pokuša pomilovati on grebe ili bježi. Znači moj mačak misli mozgom mirisa. Iz tog malog najstarijeg djelića mozga izviru emocionalni poticaji koje mi onda razumskim dijelom mozga pretvaramo u ugodne ili neugodne osjećaje. Mirisi bude u nama sjećanja jer u blizini bademove jezgre, tog minijaturnog mjesta u našem mozgu koji producira naš osjećaj straha i opreznosti, se nalaze naše unutarnje oči. Njima vidimo slike koje smo pamtili nosom.

Grenoulle, u Süskind romanu osjeća nosom i spoznaje mozgom mirisa. To je rijedak fenomen, ali postoji kao dijagnoza u psihoanalizi. Autor je taj fenomen odlično opisao u svom romanu pretvarajući glavnog junaka u ubicu.
Osjetilo mirisa je najstarije osjetilo koje posjedujemo i ono je direktno povezano sa središtem za nastajanje emocija u našem mozgu. Već više od 3000, godina se ljudi služe mirisima za lječenje tijela i duše. Iz toga je proizašla moderna Aroma terapija, koja se primjenjuje u psihoterapiji.

Miris je ponekad afrodizijak, a ponekad ubica međuljudskih odnosa i ljubavi. Ima nesretnika, koji zbog nekih poremećaja u organizmu, bez dovoljno znanja o sebi samima i mirisima koje oko sebe šire, odbijaju ljude od sebe, šire neugodu, a toga nisu svijesni. U svom dugogodišnjem radu sa ljudskim tijelom razvio se moj mozak mirisa, tako središte za mirise u mozgu naziva Daniel Geoleman, pisac knjige "emocionalna inteligencija". Pored mene prolaze ljudi i ja središtem za miris ponekad mogu postaviti dijagnozu o problemu koji ih je doveo u moju ordinaciju. Filozofija mirisa je jedan dio ljudske mudrosti, a Patrik Süskind je slijedeći tu filozofiju napisao roman "Parfem" koji je bio jedno vrijeme na prvom mjestu svejtskih bestselera.

Stajala je tužna u svjetlosnom dućanu

duša njena je čutila emocija znanje

u čudesno- umilnu duševnu hranu

hranu srca njenog, njene davne sanje.

Svjetlucavo, kristalni Amorov hram

maglovita sjećanja na ljubavni zov

treperava mladost, djevojački sram

žena sakri žudnju pod nebeski krov.

Miris se širi, dodiruje srce, pokreće prste

kroz okna duše penje se do osjećajnog vrha

milovanjem nježnim budi srce srodne joj vrste

uzbuđuje, dokazivanje ljubavi je života svrha.

Pruža ruku, miluje i udišući guta života krijep

oslobađa, davno u svijesti zatočeni miris

vraća snagu srcu da ne bude, čudak na mirise slijep

da osjeti nježnost ružićnjaka i pomiluje ljubičasti iris.

Ljubav, uzdrhtalost srca najviše joj znači,

u njenoj duši se tajnoviti svjetlosni dućan krije.

Duša njena svoju sjenku čudnim mirisom oblači

amor i psiha, miris ljubavi drevne njeno srce grije.

Zalutala u dućanu snova, ona sreću svoju nađe

znajući da slučajnost nikad ne postoji

da sudbna njena ne dozvoljava krađe

niti pokušaje lažne kojima se vrijednost ljubavi broji.

Uvjereni da samo misaono spoznajemo situaciju ne obraćamo pažnju na protudjelovanja koja se u tim trenutcima događaju u tijelu. Mi tijelo jednostavno upotrebljavamo kao sredstvo uživanja ili neugode, prihvaćanja ili odbijanja. Činjenica je da naše tijelo svojim procesima reagira na ono što mi mislimo, ali često nismo svjesni da tijelo bez obzira na našu, razumom uvjetovanu, misaonu notu osjeća i naše duševno stanje.

Osjećanje osjećaja

Taj osjećaj se često objašnjava kao "ono" podsvjesno u nama. Kada tijelom počnemo osjećati tijelo, osjećanje osjećaja postaje svjesno i prisutno u nama. Ako i nastaje iz arhetipova naših prijašnjih stanja, to novo stanje je istina trenutka u kojem ga spoznajemo. Ponekad takvom osjećaju dajemo misteriozna imena kao intuicija, instikt ili poimanje, ali rijetko pri tome obraćamo pažnju na govor tijela. Dijalog tijelo- mozak je uvijek prisutan u nama no da bi ga mogli koristiti trebali bi ga naučiti slušati i pokušati razumjeti.

Jedino sredstvo za ostvarenje tog cilja je tijelo kojem smo vratili izgubljenu inteligenciju, a spoznaja promjena, koje se pri tom događaju, se odvija posredstvom našeg utjelovljenog uma. "Osjećanje osjećaja" nije u nama i ne čeka na našu spoznaju, nego nastaje i traje misaono- osjetilno- osjećajnim procesima.

4- D samopoimanje je proces svjesne spoznaje "osjećanja osjećaja" koji nas ponekad vraća u prošlost ili osvješćuje u nama novi osjećaj kojeg možemo spoznati samo misleći o njemu.
"Osjećanje osjećaja" je jasnoća nečeg što u nama traje, nešto što stvarno postoji, nešto što u nama živi svojim životom, čemu se možemo direktno obratiti, to je proces koji se, zahvaljujući našem egoističnom umu, odvija spoznajom samoosjetilnost i samoosjećajnosti i prelazi u samorazumjevanje tijela.

Spoznavajući tijelo, u našoj glavi nastaju misaone slike o njemu, pa tada osjećamo da se to "nešto" nalazi u tijelu, da već posjeduje i uvijek iznova stvara svoj prostor- vrijeme. U toj novo spoznatoj dimenziji univerzuma našega utjelovljenog uma se godinama krio "osjećaj osjećaja" koji u tom trenu za nas postaje spoznatljiv i odredljiv.
Sebi i tijelu za ljubav trebali bi te još uvijek bezimene osjećaje misaono obuhvatiti, dodirnuti, slušati, kušati, udahnuti i istovremeno koristeći se zaboravljenim metaforama, izraslim iz materinjeg jezika, stvarati svoj emocionalni jezik. Tek tada ćemo osjetiti koliko je naše osobne energije komprimirano u tome "nečemu" čemu nismo znali ime i koje nismo osjetili, vidjeli, čuli niti svjesno spoznavali.
Vještinom tumačenja sebe samoga sebi samome mi ulazimo u čudesni svijet istine o svom postojanju. Naše tijelo je onda stvarno cjelina koja je je više od zbroja njegovih djelova.

Misaona, ideokinetička slika "osjećanja osjećaja" u tijelu





Ovo je slika o "osjećanju osjećaja" u tijelu i jedino je mogu opisati služeći se i ponavljajući riječ osjećaj.
Zamišljam da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi. Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma. Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide.




"Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlatni rez u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija. To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice. Da nebi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom. Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom. Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Ono je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh. Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom.
"Osjećam osjećaj" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom. Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju. Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže. Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni. Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime. Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove.

Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama

Univerzum uma je koljevka naših osjećaja.

Osluškuju čudesne tonove oblaka koji dolaze s juga, trag proljeća u odlasku iljeta u dolasku, jedini put u koji vjerujuda ih ne proguta tuga.

Dok dan nestaje na zapadnom nebuljubav odjeva purpurnu haljinu, kiti kosu zvjezdanom prašinom
i
nebeskim cvijetovima
jer
teško je živjeti bez utjehe, tugu dijeliti sa morskim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak vremena.

Ljubav procvijeta ljepotom lavande i opijena mirisima šapata kojima su
pozdravljali ljeto,
okupana pjenušavom kupkom sreće,
grijana suncem na pješćanom žalumilovana maestralom, slavljena pjesmom galebova, zrcaljena u očima, ogrnuta čežnjom, ljubav
postade istina, kao znak indijskih žena
pečat sreće, tih i neizbrisiv znak vječne ljepote,
ljubav okrunjena vjerovanjem postade himna ljudske dobrote.

Tradicija nije klanjanje pepelu nego održanje prastarog plamena u nama. Iako Tango dolazi iz daleke Južne Amerike, to je ples koji me vraća u mladost i ja ga osjećam kao plamen koji želim održati u sebi, vatru kojoj ne dozvoljavam da se ugasi. Taj ples je za mene metafora za osjećajnost i ljepotu emocionalnog sazrijevanja.
U "Filozofiji djetinjstva" sam vas pozvala na prvi Tango vašega života. Ako ste se barem pokušali prisjetili osjećaja koji se tada u vama rađao onda će vam biti puno lakše sada osjetiti i vatru o kojoj ovdje pišem.
Tijelo u pokretu, tijelo nošeno osjećajem piše baladu o proživljenom i pretvara pokrete u stihove koji dotiču srca onih koji vas cijene, poštuju, vole.
Argentinski Tango je priča o nama dalekom narodu, povijest jedne nacije koja je sve svoje tuge i sreće satkala u pokret koji je osvojio svijet. Za nas Europejce nije lako razbiti barijere intelektualnosti da bi uistinu doživjeli sjedinjenje s one tri minute, koliko jedan Tango traje. Kada bi nam to uspjelo, kada bi se uistinu sjedinili u jedno srce s četiri noge, tada bi osjetili čudesnost umijeća pokreta. Tada bi spoznali tajnu alkemijskog vjenčanja i u sebi samom naslutili izvor vječne mladosti.
Vjerujte mi trenutak te spoznaje je vrijedniji od svih proživljenih godina neznanja, to je trenutak koji, kada ga osjetite, više nikada nesmijete zaboraviti jer on je neponovljiv. To je alkemija treptaja oka, neiskustveni i osjećajni čar Tanga.
Pokušajmo sada u ovom trenutku stvoriti misaonu sliku i zaplesati još jednom. Pri plesanju Tanga nema onoga koji vodi i drugoga koji je vođen. Pokret, jedino pokret je onaj koji vodi i sljubljuje se i odvaja. Dva lijevo, jedan desno, korak postaje osjećaj koji rukama prenosite na partnera. Vaši dlanovi su otvoreni, prsti opušteni, u njima nema stiska ni snage.
Zapamtite tu lakoću dodira, dlanovi žive sa vama i pamte sa vama. To je onaj osjećaj u rukama koji vam nedostaje kada uzrujano pokušavate otvoriti bocu mineralne vode, kada pišete na računalu, kada s borerom u ruci prodirete u dubinu oboljelog zuba, kada pokušavate dekorirati upravo pripremljeno predjelo za goste koje ste pozvali na večeru, kada podižete čašu za zdravicu, uzimate nož u desnu i vilicu u lijevu ruku i borite se sa najbolje pripremljenim delicijama s željom da pri tome ne stružete po tanjuru. Taj osjećaj će vam pomoći i kod pranja zubi, brijanja, nanošenja šminke na oči, dokazat će vam da s opuštenim mišićnim svodovm vaših dlanova i mišići vaših ramena i vrata ostaju opušteni. Dodir pri plesanju tanga polazi iz vašeg emocionalnog uma, on je prvo ljubav prema samome sebi, onaj plamen koji treba osjetiti da bi ljubav uistinu postala energija s kojim ćete naučiti voljeti dan u kojem se budite, posao koji radite, sport kojim se bavite i večeri u kojima se onda spokojni pripremate na počinak. Dlanovi su vaše druge oči, njima osjećate ljepotu zagrljaja, ali iz njih struji i energija kojom pri tenisu pogađate lopticu, a u golfu pokrećete željezo. Kada su dlanovi opušteni snaga potrebna za pokret ruke tada uistinu dolazi iz mišića ramenog zgloba, a ne iz ramenog pojasa i vrata.
Zaplešite još jednom, probudite ritam u sebi i osjetit ćete da kada podignete ruke vaša glava lebdi ka nebu, a ne pada među ramena.
Plešući svoj virtualni Tango, prisjećajući se alkemijskog trenutka, osjetit ćete da u njemu nema tehnike koja se uči napamet. Dva koraka lijevo, jedan desno nije dovoljno da bi uistinu osjetili ljepotu svojih pokreta, potrebno vam je vrijeme sazrijevanja u osjećaju koji se pri plesu u vama budi.

Tango je ples koji se iz trenutka u trenutak mijenja, izražavajući želju za životom, zanos i ljubav. Pokret se preobražava u sve to, pokret uistinu postaje izraz svih vaših želja i zaboravljenih osjećaja.
Kao za plesanje Tanga ni za umijeće pokreta nema pravila, nema tehnike ni metode kojom bi se ono moglo do kraja usavršiti. Umijeće pokreta izrasta iz vaših osjećaja, iz dubine vaših tijela, iz vaših maštanja i snova, iz vaše želje za promjenama.
Plešući vi lebdite parketom, vaša stopala su savitljiva i pokretna u svim svojim malim zglobovima. Snaga za korak dolazi istoo iz vašeg emocionalnog uma i svi maleni do tog trena zapostavljeni i nespoznati mišići u svodovima vaših tabana trepere rastežu se i skupljaju. Spustite se mislima do stopala, spoznajte osjećaj lepršavosti u njima i pamtite ga.
To je osjećaj koji će vas onda voditi pri šetnjama gradom, pri užurbanom hodanju po radnjama živežnih namirnica pred dolazak gostiju na večeru. On će vam pomoći pri serviranju jela i odnošenju posuđa u kuhinju. Iz tog osjećaja će izrastati lakoća pokreta u svim drugim zglobovima vašeg tijela. Tijelo će tada uistinu slijediti zakone svog nastajanja i vi ćete kao nekada u djetinjstvu s lakoćom sjedati i ustajati, podizati teret i beskrajno dugo moći pisati na računalu, opušteno sjediti na radnim sastancima od kojih ovisi vaša životna egzistencija i pri tome se nećete nepotrebno umarati.
Iz vaše stabilizirane zdjelice će sukljati snaga, vaša kralježnica će se, slično kobri koja po zvukovima frule fakira izlazi košarice, izvijati valno spiralnim pokretima i nositi vašu glavu ka oblacima. Rameni pojas će snagom svog postojanja dozvoliti vašim rukama da bez upotrebe snage dovršavaju sve od vas očekivane poslove. Ritam u strunama vašega tijela, njihovo beskonačno titranje će vam odjednom postati blisko i uistinu vaše. Disat ćete uistinu osmjehom, govoriti s lakoćom opuštenih mišića vašeg lica koje će u tom trenu biti uistinu zrcalo vašeg emocionalnog uma. Toplina uzavrele krvi će hraniti sve vaše ćelije i vi ćete osjetiti kako prividno ne čineći ništa činite sve.
Iznenada ćete spoznati i lakoću dugog stajanja.
4- D samopoimanje je metoda koja vam omogućava da spoznate da su se zglobovi nekako drugačije posložili, zauzeli su uistinu one položaje koje su imali u djetinjstvu. Godinama, krivim držanjem tijela, izgubljena unutarnja ravnoteža se povratila. Tada ćete spoznati da s lakoćom stojite na jednoj nozi, da vam se pri naglom saginjanju više ne vrti u glavi, da su nestali bolovi, koje ste prije pri stajanju u redu pred blaganom osjećali u leđima. Vaša ramena će lebdjeti nošena nekom novom snagom koja izvire iz, za vas još, nepoznatog izvora negdje u dubini tijela. Glava slična balonu će težiti ka suncu i u vama će se ponovo pojaviti onaj davno zaboravljeni osjećaj kada ste prvi puta zaplesali tango. Pokreti će tada jednostavno izranjati iz vašeg ponovo spoznatog ritma i vi ćete uistinu spoznati što znači njihova koordinacija.
Da, koordinacija je prostorno vremenski organizirana i usmjerena mišićna aktivnost iz koje proizlazi cjeloviti tijek pokreta. Ona čini osnovu svakodnevnog pokreta, bez nje nebi bilo moguće izvođenje novih oblika pokreta, potrebnih u sportu i plesu.
Spoznat će te da vam je koordiniranost svih vaših tjelesnih struktura omogućila da, onda davno, s lakoćom zaplešete svoj prvi Tango. To isto se dogodilo sada, naučili ste ponovo osjećati osjećanje osjećaja i lakoća djetinjih pokreta se polako počela vraćati.
Sada pokušajte svjesno spoznati svoj trenutak, onaj alkemijski treptaj oka, jer on je vaše vrijeme, vaš najaktivniji dio života.

Pokret suvremenog čovjeka

Definicija pokreta suvremenog čovjeka bi trebala glasiti:" Pokret suvremenog čovjeka je zrcalo njegove osobnosti i emocionalnosti, on je harmoničan, estetičan, energičan, slobodan u svom nastajanju i kreativan u svom izrazu."
Promatrajući očima kinezioterapeuta suvremenike nesvjesno otkrivam one nedostatke u njihovom pokretu kojih oni nisu svjesni.
Suvremen čovjek još uvijek luta životom, nesvjestan da je podjeljen na dušu i tijelo. U fizioterapiji se, nažalost, često strogo odjeljuje pokret od misaonog sudjelovanja pacijenta u njoj. U nedostatku vremena i prave komunikacije s pacijentom, koncentriramo se samo na fizičku bol i pokušavamo uvjeriti bolom izmučenog pacijenta, u ono u što sami duboko vjerujemo, da je pokret efikasno sredstvo u borbi protiv nje. Tako često dolazi do nesporazuma i pacijentovog nezadovoljstva terapijom.
Pacijent ostaje sam sa svojim osjećajem boli, a terapeut nezadovoljan neuspjehom. Vjerujem da je jedini put ka "dobroj terapiji" sjedinjenje terapeutova znanja i pacijentovog povjerenja u njega, a to se postiže konstruktivnim dijalogom.
Teško je zadobiti pacijentovo povjerenje jer je teško jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, a još teže, u kratkom vremenu, stoljećima usađivanu odjeljenost duše i tijela, ujediniti u novi dinamički dualizam.

Zamislimo suvremenog čovjeka u svoj njegovoj nagosti duše i tijela. On još uvijek nije svjestan da njegovo godinama zanemarivano stopalo traži pohvalu svom obliku i priznanje svojoj funkcionalnosti, stavljanje na počasno mjesto u evoluciji čovjeka.
Nespoznaje svjesno da su njegovi dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, te da usmjeravani njegovim ritmom, zaokružuju sliku njegove osobnosti i karaktera. Ruka vođena preciznom motorikom dlana i prstiju ne lamata, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju. Skladan pokret cijele ruke odaje dotjeranost misli i svjest o tijelu. Elegantan pokret ruku je pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva divljenje, čvrstina stiska pri rukovanju odaje sigurnost, a nježnost zagrljaja ljubav. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, njima stvara, njihovom gestom i govori.

Tijelo suvremenog čovjeka bi trebalo biti oživotvorenje duševne ljepote i pokazatelj energije.
Oslobođeno od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela tijelo živi svoj slobodan život, diše, spoznaje i pamti. Pokret tijela se, prateći promjene i modu ljudskog oblačenja isto tako mijenja i oslobađa. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on postaje slobodniji, odraz čovjekovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja. Sloboda pokreta postaje pokazateljem njegovog unutarnjeg estetskog stava, izraz njegovih kreativnih sposobnosti u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao.
Pokret suvremenog čovjeka je znak razvoja i sudjelovanja u biološkoj i kulturnoj evoluciji. Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti glasno, ne srče i ne mljacka pri jelu. Njegov smjeh je obuzdan, više ne govori uzvišenim tonom, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju senzualnu energiju. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, koordinirati desnu i lijevu ruku pri rezanju odreska na tanjuru, držati čašu za vino samo prstima, a čašu konjaka cijelim dlanom. Čovjek današnjice se prilagodio izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije.
Suvremeni čovjek se jedino nije prilagodio sam sebi. Nekomunicirajući sa svojim utjelovljenim umom on neosjeća temelje svoje osobnosti. Prilagođavajući se ritmu okoline izgubio je svoj ritam i dinamiku, pa ne spoznavajući svoju temeljnu svjetlost, svoju svjetlosnu dimenziju, prostor- vrijeme, ne osjeća niti početak pokreta u dubini svog malog univerzuma.
Takav pokret više nije izvor nego pasivni potrošač energije. Suvremeni čovjek boluje od nedostatka vremena za sebe sama, jer nije shvatio da je vrijeme dio njega, jedna od dimenzija njegovog postojanja.
Umjeće pokreta je sjećanje, doživljaj koji ne želimo i ne smijemo zaboraviti, dinamika koja stanuje u tijelu i nikad ga ne napušta. On bi trebao rasti iz društvenih i estetskih okvira svakodnevice i usklađivati tijelo sa situacijama izvan sebe i stanjima u sebi samom. Sjedinjenjem utjelovljenog uma i tijela, pokret postaje sredstvo kojim bi suvremeni čovjek mogao oblikovati i usmjeravati stanja neuroza, rješavati znojenje ruku, lupanje srca, kočenje mišića i zglobova. Dinamikom i osobnim ritmom će biti u stanju izgraditi sferu svog postojanja, čija snaga će ga štiti pri stapanju s društvenim normama i obavezama.

Zna li suvremeni čovjek zašto on više ne lupa vratima i ladicama? To je civilizacijska norma uvjetovana odgojem i društvenim zakonima dobrog ponašanja. Isto tako i ritual ili koreografija ručavanja u društvu. Kada je prestao lupati vratima i ladicama, počeo upotrebljavati nož i vilicu pri jelu, podizati čašu pri zdravicama, čovjek je počeo nesvjesno razvijati i nove motoričke uzorke u mozgu. Naučio je koordinirati pokret ruku i nogu pri vožnji automobila jer je to pokret koji mu je omogućio brži transport.

No, oni koji su stvarali zakone dobrog ponašanja i proizvodili automobile nisu objašnjavali put nastajanja pokreta i držanja tijela. Automatizmi tih novih rituala su nastali, zahvaljujući besprijekornoj funkcionalnosti mozga, ali suvremeni čovjek ne spoznavajući važnost svjesti o tijelu i pokretu nije osmislio te nove funkcije. On danas zatvara polagano vrata i ladice, upotrebljava nož i vilicu pri jelu, podiže čašu pri nazdravljanju, pa nestabilizirajući rameni pojas, krivo opterećuje zglob i mišiće ramena, iskrivljuje vratnu kralježnicu i smanjuje volumen prsnog koša. Nestabilizirani zdjelični pojas pri sjedenju uništava strukture kukova, umrtvljuje male stabilizatore kralježnice i trbušne mišiće, a umara velike leđne mišiće. Šake i stopala se neekonomičnom upotrebom grče i deformiraju. Opseg njihovih pokreta se smanjuje, njihova elastičnost i precizna motorika se gube.
Suvremeni čovjek vjeruje još uvijek, kao i njegovi pretci, da je proces starenja krivac njegovom sindromu boli i ne poduzima ništa na vrijeme ništa efikasno da taj proces u njegovom tijelu ne počne.
Knjiga"Umijeće svakodnevnog pokreta" je pokušaj da vas uvjerim koliko je važno da ujutro kada se budite pozdravite zoru i svitanje sunca, trenutak u kojem je skupljen cijeli vaš život, da taj trenutak ovjekovječite poezijom svojih misli, taj veliki prasak dolazećeg dana, beskonačnost i vječnost u kojoj srećete tijelo, tren u kojem oči materije, atomi vaše svjesne spoznaje sjedinjuju emocije i osjete u osjećaj vašeg svjesnog postojanja. I neka moto vašeg buđenja bude početni stih iz moje davno napisane pjesme:

"Zavoli dan u kojem se budiš
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše......"